Prije nego što ću razložiti i opisati neke radnje, koje se obavljaju u zimi i u proljeću, reći ću nešto o samom voću i voćkama. Voćem se ljudstvo od iskona hranilo i to onakovim, kakvog mu je dala priroda t. j. divljim, koje je u šumama raslo. U krajevima, gdje je bilo više voća, makar i divljega, tamo su se ljudi prije nastanili i svaki je napredak počeo prije, nego li ondje, gdje je bilo manje voća. Voće je bilo velika privlačiva sila, koja je zadržavala čovjeka na grudi zemlje, gdje je zasadio svoju omiljenu voćku. Nijedna biljka osim vinove loze nije tako draga i mila čovjeku, kao što je voćka. Voćke ukrasuju naše kuće, dvorišta, bašče, a i cijele okoliee. Ako u nekom selu ili okolini ima dosta voćaka i ako se u redu njeguju, kaže se: to je napredno selo; a gdje ih nema ili ih malo ima i zanemarene su, kažu: to je natražno selo. Voćke dižu blagostanje mnogih krajeva, jer kad urode, voće se može bilo prijesno ili prerađeno u rakiju ili suho uvijek dobro unovčiti. Narod podmiri sve svoje daće i još mu ostaje za dalji život. Naša je zemlja voćarska zemlja. Imademo preko 70 milijuna voćnih stabala, od toga preko 43 milijuna šljivovih stabala. Šljiva je naša glavna voćka, osobito u Bosni, jer šljiva hrani mnoge naše krajeve, ona im je izvor blagostanja, zbog toga valja šljivi, a i drugom voću posvetiti što veću pažnju bilo u obradbi tla, obrezivanja, krečenja i gnojenja, o čemu govori ova pouka. Kad je lišće opalo, snivaju voćke zimski san. To snivanje traje do mjeseca ožujka. Tim što voćke miruju ili spavaju, ne bi se smjelo u voćnjaku ništa raditi. Ali to nije tako. U voćnjaku ima radnja, koje se zimi i s proljeća obavljaju, a to su: obrezivanje ili kresanje, čišćenje, krečenje (vapnjenje) i gnojenje (đubrenje). a) Obrezivanje ili kresanje voćaka. Nakon što je s voćaka obran plod, a i poslije, neka se obrežu i ukloni s njih sve ono, što bi ih spriječavalo u rastenju. Na voćkama se krešu: 1.Grane, koje su odveć blizu jedna drugoj i koje zapriječuju, da se druge grane na krošnji ne razvijaju pravilno. 2. Grane, koje se dotiču druge krošnje ili rastu u nju. 3. Sve suhe grane i ogranke. 4. Grane, koje se glođu i križaju, jer glodanjem ili trvenjem nastaju bolesti, a križanjem ozlijeđuju se plodni organi i tim se prije osuše. 5.Onakove grane, koje se međusobno istosmjerno razvijaju i ako su manje od 70 cm jedna od druge udaljene. U takvim se prilikama odreže manje zgodna grana ili joj se dade drugi pravac. 6. Grane, koje odveć prema tlu vise i tim samo smetaju. To se misli najviše za one nasade, koji su uz ceste i puteve, jer se time promet sprečava. 7. Dijelovi, koji su bolesni i koji se više ne mogu spasiti. 8.Mlazovi ili vodene šibe, što po debljim granama i po deblu uzrastu, jer su beskorisni. 9.Grane, koje su zaražene imelom ili lepkom, jer se tim uništi ta biljka nametnica. Ako bi se time nakazila krošnja, što bi se grana zaražena imelom odrezala, tad će biti bolje, da se grana pusti, a imela s nešto drva izreže. Nakon toga neka se rana katranom zamaže. Imela ili lepak upravo nagrđuje voćke, a osobito jabuke, pak je prava sramota za one voćare, koji puste da na voćkama i dalje raste. Ne samo što ih nakazuje, već takove voćke polagano rastu, slabo ili nikako rode i brzo propadnu. Lepak ne napada samo jabuke, već on zarazuje i drugo drveće kao što su jagnjedi, hrasti, ceri i t. d. I takovo drveće silno strada od lepka, u rastenju se ne miče. Grane se slabo razvijaju, drvo od dana u dan sve više kržljavi i propada. I s takova drveća neka se lepak uništava, jer s tog drveća prenašaju ga ptice na voćke, kad se njegovim plodom hrane. Suhe grane i mlazovi uklone se kosirom. Ako je grana ili deblo bolesno od raka, smolice ili upale, tad se zle posljedice prepriječe tim, da se prema jakosti bolesnog dijela načine kroz ranu po duljini kao i naprama suprotnoj strani 1 do 3 zareza po dulji t. j. da se para kora. Paranje kore preporuča se za svaki slučaj, pa i onda kad su debla i grane dosta debelom i starom korom obrasle. I slabim granama koristi paranje kore po duljini, jer poslje ojačaju. Paranje kore izvodi se na granama postrance i tako kako j'e grana duga. Na deblu se para kora od kojegod grane krošnje, pa skroz do zemlje. Prema jakosti debla načini se na njemu 2 do 4 zareza po duljini i to u raznom smjeru jedan od drugoga jednako udaljeni. Koru valja skroz prorezati ili proparati, da se uspjeh poluči. Ako se nešto i u drvo ureže, nema za granu niti za deblo nikakovih loših posljedica. Kora se po duljini para običnim vrtnim nožem s uvinutom oštricom. Svrha je paranju kore, da se pospješi raširivanje kore, jer ona prepriječuje, da se grane i deblo ne jačaju. Voćke se obrezuju ili krešu u jesen mjeseca listopada i studenog, dok nije na njima lišća. I kasnije se voćke obrezuju skroz do konca ožujka, ali dok još nema smrzavice, jer smrznute grane teško je otpiliti ili škarama odrezati, a i rana teže zaraste. Nekoji voćari običavaju odmah, nakon što su voće obrali, sve suvišne grane ukloniti i voćku očistiti, što je dobro i može se svakomu preporučiti. One voćke, koje nisu u istoj godini rodile, neka se odmah u rujnu obrežu, jer će se u preostalim dijelovima nakupiti veća zaliha pričuvne hrane, pak će tad u proljeće bujnije porasti. Sve rane manje od 4 cm. u promjeru nije nužno ničim zamazati. Već se rane zamažu cij'epilnim voskom ili toplim katranom. Mazanje rana ima tu svrhu, da se drvo očuva od vlage, a tim od trunjenja. Ako se hoće da rane čim prije zarastu, neka se načini maz od 2 dijela goveđe balege i jednog dijela ilovače ili gline. Tomu se prilije malo vode, da se smjesa malo bolje razmoči i da bude kao tijesto. Taj se maz naliči do 2 cm. debelo na ranu, omota krpom i špagom oveže. Omot ostaj'e od 1 do 2 godine na voćki. b) Čišćenje voćaka. U dolinama kao i na nepovoljnom tlu i položaju, a mnogo puta i u povoljnim prilikama obrasle su voćke često puta mahovinom, lišajevima i drugim gljivicama, koje ih u razvoju sprečavaju. Osim toga takove su voćke i oku neprijatne, a po njima se sudi kakav im je gazda. Mahovina i lišaji sprečavaju koru u djelovanju i pravo su leglo zareznika ili kukaca. Mahovina i lišaji drže vlagu od koje trune kora i gornja naslaga drveta. Zbog toga gube grane jakost i lako ih prelomi vjetar, oluja, teret snijega kao i ploda. Zbog toga valja paziti da voćke ne obrastu mahovinom i lišajima. Svakom zgodom, ako se i malo pojave, neka se deblo i sve grane dobro očiste. Tanje grane teško je bez pogibelji od mahovine i lišajeva očistiti, stoga, neka se uzmu ljestve. Obamrlu koru valja ukloniti od zdrave. Ovaj posao obavlja se kod mladih voćaka svake druge ili treće godine, a kod starijih svake pete ili šeste godine. Najzgodnije je doba za taj posao od rujna do ožujka. Kad su voćke očišćene, ne smiju se pod njima ostaviti ostatci, jer upravo u njima ima mnogo zareznika, njihovih jajašaca i ličinka. Prije nego će se voćke čistiti, neka se prostre plalita, hasura ili što slična, a nakon obavljena posla, pokupe se ostatci i spale. Za nešto vlažnog i mokrog vremena lakše se voćke čiste, nego li za suhog. Kad se voćke čiste, treba paziti, da se kora ne ozlijedi, jer bi se tim više štete nego koristi nanijelo. c) Krečenje ili vapnenje voćaka. Kad su voćke očišćene, neka se deblo i jače grane okreče. Kreč neka je svjež i ne predugo gašen. Kreč se razrijedi vodom, da bude kao mlijeko. U nj je dobro uliti na 100 lit. 2 do 3 kg dendrina ili karbolineuma. Krečenje je voćaka od ove koristi: 1. Njim se ubija korijenje mahovine, lišajeva i drugih gljivica, koje nisu slučajno očišćene. 2. Ono ubrzava odlupljivanje i opadanje obamrle kore, koja je nakon čišćenja na deblu ili granama zaostala. 3. Ona zaprečuje kukcima ulaz u pukotine kore. 4. Ono zaprečuje razvoj jajašaca ili ličinki kukaca. 5. Ono čuva voćku od zime i topline. Voćke neka se kreče dva puta u godini i to u mjesecu listopadu i početkom ožujka. d) Gnojenje ili đubrenje voćaka. Gnojidba je kulturna radnja, koja podržaje i diže plodovitost tla, a tim se uvećaje prirod. Svrha je gnojidbi, da kulturne rasline uzdrži u snazi, ali nažalost slabo se na to pazi, kao i na samo obrađivanje tla. Glavna je svrha gnojidbi biljke opskrbljivati hranom, da bolje uspijevaju, a tim, da se poluči veći prirod. Hrana, koja se oduzme tlu plodom, drvetom i lišćem, neka se nadoknadi gnojem, jer će inače tlo osiromašiti na hrani, a tim će pasti rastenje kao i prirod. Ovo vrijedi ne samo za jednogodišnje biljke, nego i za voćke, koje su na stalnom mjestu. Što se tiče gnojidbe s nijednom se biljkom tako maćuhinski ne postupa kao s voćkama, a osobito s onima, koje se iskorišćuju u gospodarske svrhe. Voćke, koje se ne gnoje, ne samo da manje rode, nego su i kakvoćom ploda slabije. Pogotovu stolno voće zbog slabe hranidbe zaostaje u veličini i kakvoći. Pomanjkanje gnoja djeluje štetno kod voćaka mnogo jače i ubitačnije nego ii kod drugih jednogodišnjih biljki, jer ove svake godine mijenjaju svoje mjesto, dok voćke ostaju na jednom te istom mjestu godine i godine. Obrađivanje i gnojenje vrši se samo onda, kad se voćke sade, a poslije su prepuštene same sebi. Kao što svaka biljka, želimo li da obilno rodi, treba za svoj razvoj nužnu hranu, tako isto trebaju i voćke. Najvažnije su sastojine hrane: dušik, kalij, fosforna kiselina i vapno (kreč). Osim tih tvari nužne su voćkama i druge hranive tvari kao što su željezo, sumpor, magnezij, klor i t. d. Prema tomu hrana je voćaka sastavljena iz dušika, kalija, fosforne kiseline i vapna. Kad poznajemo hranu voćaka, nužno je da znademo, koliko hrane oduzimlju voćke tlu. Ako neka voćka obuhvaća prostor 20 m2 treba godišnje 200 grama dušika, 300 grama kalija, 100 grama fosforne kiseline i 300 grama kreča. Po kvadratnom metru bilo bi: 10 grama dušika, 15 grama kalija, 5 grama fosforne kiseline i 15 grama vapna. (Tabela.) Predocene brojke lijepo nam pokazuju, koliko koja voćka oduzimlje tlu hrane, pak prema tome valja urediti gnojidbu. Pomanjkanje hrane u tlu najbolje se nadoknadi gnojenjem. Gnoja ima stajskog, mješanca ili komposta i umjetnog. Stajski gnoj sastavljen je iz krutih i tekućih izmetina domaćih životinja, te stelje ili nastora. Taj se gnoj isključivo upotrebljuje u poljoprivredi odnosno u voćarstvu. U stajskom gnoju ima svih hranivih sastojina, kojima se voćke prehranjuju. Iz stajskog gnoja stvara se humus ili crnica zemlja, a ova rahli i popravlja svojstva tla. Od raznih životinja različit je i gnoj, jer hrana utječe i na kakvoću gnoja. Ovčji, kozji, konjski i od peradi najjači je gnoj. Od rogatog blaga od tovljenih volova jak je gnoj. I nastor t. j. stelja utj'eče na kakvoću gnoja. Slama daje bolji gnoj, nego li lišće i paprad, jer više upija mokrače. Konjski je gnoj vruć, brzo i oštro djeluje, brzo se ugrije, sprhne i ishlapi. Goveđi je gnoj hladan, ne ugrije se brzo, sporije djeluje i trajnijeg je učinka. Gnojnica je dobar gnoj, jer su u njoj hranive sastojine rastopljene, pak voćke odmah hrani. Gnojnica valja da je razređena. Koliko ima u dobro odležanom stajskom gnoju pojedinih hraniva? U 1000 dijelova ili 10 metričkih centi ima 680 dijelova vode, 240 organ. sastavina, 6.3 dušika, 5.0 fosforne kiseline, 5.8 kalij'a, 7.0 vapna, 12.0 kremične kiseline, pijeska odnosno zemljenih primjesa. Gnoj mješanac ili kompost. U voćarstvu se uvelike upotrebljuje i gnoj mješanac. Priprema se sabiranjem raznih otpadaka. Smeće, korov, lišće, krv, ljudske izmetine, pepeo i drugo meću se rpu ili gomilu. Kad je rpa visoka 50 cm, pokrije se oko 20 cm. debelom naslagom stajskog gnoja, zemlje i kreča u prašini. I na to se opet naslažu otpatci, a na ove se opet metne stajski gnoj ili zemlja. Gornji sloj neka je zemlja. Mješanac se mora godišnje do 3 puta prekopati, da se bolje pomiješa. Dobro je da se tu i tamo polije gnojnicom ili ako nema gnojnice onda vodom, da sve postane vlažno, jer će prije sprhnuti. Osim stajskog i gnoja mješanca gnoje se voćke i umjetnim gnojem. Umjetni je gnoj: čilska salitra, amonijeva sol, kalcijev cianamid, Thomasova troska, superfosfat, kalijeva 40%-na sol, a može se uzeti i vapno ili kreč. Čilska salitra sadržaje 15.5% dušika. Dušik se nalazi u obliku dušične kiseline, koj'u voćka bez ikakve prethodne promjene može iskoristiti kao hranu. Čilska salitra povoljno utječe na razvoj zelenih dijelova, pa nakon kratkog vremena zadobije lišće voćaka tamnu boju i brzo se razvija. Čilskom salitrom mogu se voćke gnojiti i po zimi prije nego izbiju u veljači. Drugi se put gnoji u proljeću nakon svršetka cvatnje i čim se mnogo ploda zametnulo. U ljetu se čilskom salitrom ne gnoji. Amonijeva sol ima 20 do 21% dušika, koji se u vodi lako ne topi. Sipa se u kasnoj jeseni i zimi ili u proljeće. Sipa se od 100 do 150 kg na 1 jutro. Kalcijev cianamid ili krečni (vapneni) dušik ima 16 do 20% dušika i 25 do 40% kreča, zgodan je kao gnojivo za koščavo voće: breskve, kajsije, trešnje, višnje i šljive. U isti mah ne smije se podavati sa superfosfatom niti sa stajskim gnojem. Sipa se po jutro oko 100 do 150 kg. Thomasova troska ima 14 do 24% fosforne kiseline i 30 do 60% kreča, od koje se veći dio rastvori u zemlji. Polako i neprestano se otapa, njom je moći gnojiti diljem cijele godine, ali najbolje je da se daje u jesen, jer u proljeće davana ne dođe do potpunog djelovanja. Daje se na jedno jutro oko 200 do 250 kg. Superfosfati imaju od 12 do 25% fosforne kiseline, koja se u vodi lako i brzo topi, zbog toga djeluju kratko vrijeme. Ako u tlu nema vapna, nije djelovanje potpuno. Radi toga se superfosfati za gnojenje voćaka manje rabe nego Thomasova troska. Kalijeva 40%-tna sol povoljno utječe na množinu priroda, a u prvom redu na kakvoću. Osobito je važno svojstvo kalijevih soli što podrzavaju u tlu vlagu, pa prema tomu ne stradava tlo od suše, dok se živi zemlje gnojene kalijevim solima teže smrzavaju. Vapno ili kreč. Vapnu ili kreču poklanja se vrlo mala važnost, a ipak je on vrlo važno gnojivo, zbog toga preporuča se, da od vremena do vremena krečimo. Vapneno je gnojivo sadra ili gips, koji sadržaje kreč i sumpornu kiselinu. Sadrom se ili gipsom mogu gnojiti sve voćke. Koliko je gnoja nužno na 1 m2 i na 100 m2? Na to utječe kakvoća tla, jakost voćaka, površina, koju pokrivaju voćke, množina priroda u prošloj godini kao i podneblje. Voćke, koje su velike, visoke i široke krošnje više su urodile, a tim su potrošile i više hrane, neka se jače gnoje. Mlade voćke neka se obilnije gnoje, da to brže izgrade drvenaste izboje s lišćem i plodnim (cvjetnim) pupovima. U dobrom tlu i toplom podneblju nije toliko nužno gnoja kao u lošijem i hladnijem podneblju. Voćke mogu biti osamljene ili u skupovima u voćnjaku. Samice voćke gnoje se prema površini, koju zaprema žilje. U starijih voćaka žilje je jače razgranjeno nego li krošnja, pak se s tim mora i računati. Prema tomu korijenje se raširilo u tlu u okrugu, kojemu je promjer 12 metara. Površina se kruga izračuna, ako se polumjer 6 pomnoži samim sobom, a množak s brojem 3.14. Prema tomu 6 x 6=36 x 3.14=113, neka se gnoji površina od kojih 100 m2. Uzmimo da neka odrasla kruška ili jabuka zauzima površinu od 100 m2 ili nešto veću, tad neka se gnoji sa: 5 kg Thomasove troske, koja se neka sipa u jeseni ili zimi, 4 kg čilske salitre, polovica se sipa kasno u zimi, a polovica u proljeću, 3 kg kalijeve soli, sipa se u zimi ili u proljeću. Na 100 m uzima se kao puna gnojidba 10 kg KAS. Mlade voćke s manjom krošnjom gnoje se sa manje gnoja. Uzmimo: šljive, breskve ili kajsije, čiji je promjer 6 metara, promjer je korijena u zemlji 8 metara. Površina koja se ima gnojiti iznosi 4x4=16 x 3.14=50.24, okruglo 50 m2, KAS je smjesa kalijeve i amonijeve soli i superfosfata. Ako u tlu nema dovoljno kreča ili vapna, neka se dodade po jutra oko 100 kg sadre ili gipsa ili kreča u prašim. Djelovanje gnoja valja promatrati. Po rastu voćke, primjetiti će se što je dao dosta, što odviše ili premalo. Ako voćke rastu bujno, dobile su odveć dušika, rastu li slabo, dodati je dušičnih gnojiva. Kako se gnoje voćke? Voćke se gnoje dvojako: po površini tla ili pod krošnju. Po površini tla gnoji se tako, da se gnoj rastrese tako daleko, kako seže obujam krošnje, dapače i još dalje oko 2 metra. Kad je gnoj rastresen, potkopa se biio motikom ili lopatom. Pod krošnju gnoji se tako, da se 20 do 30 cm iskopa okolo naokolo stabla jama, i to tako široka, kako opseže krošnja voćke. U jamu se metne gnoj, dobro prigazi i zemljom zagrne. U nekim krajevima gnoje voćke svake godine ovako: o deblo voćke oveže se na rahlo špaga ili konopac. špagom se načini okrug 20 do 30 cm širok, tad se iz toga okruga izbaci zemlja 20 do 30 cm duboko. U tu okruglu jamu metne se gnoj, dobro prigazi i zemljom zatrpa. Kad se prvi put gnoji, neka je okrug od debla voćke 50 cm udaljen. U drugoj ili trećoj godini, kako i kad se već gdje gnoji, načini se opet okrug, koji neka nastavlja prvi, a treći drugi i tako sve dalje. Takovim radom udaljujemo se od debla voćke, jer blizu debla gnojiti nema svrhe, jer se korijenje širi dalje i daije i to tako daleko, kako je široka krošnja, dapače i još 2 metra izvan krošnje. Takovim se gnojenjem okrug oko debla sve dalje i dalje za 30 cm širi i voćke uslijed obilne hrane rode svake godine. Kad se voćke gnoje? Voćke se gnoje u razno doba, ali se iskustvom dokazalo, da je jesen najzgodnije doba za gnojenje. Zimi se hranive sastojine uslijed obime vlage brže rastvaraju, pak služe odmah u proljeće voćkama za hranu. Tekućim se gnojem kao što je gnojnica ili osoka gnoji u svako doba godine. U gnojnici su sve hranive sastojine rastvorene, pak se voćke odmah s njima hrane. Nekoji običavaju gnojnici pridodati umjetnih gnojiva, što uvelike koristi razvoju voćaka. Još treba navesti, koliko je razlika, a tim i vrijednost stajskog i umjetnog gnoja. Kako je već napomenuto da u 1000 kg ili 10 metr. centi zrelog stajskog gnoja ima 6.3 kg dušika, 5 kg fosforne kiseline, 5.8 kg kalija i 7 kg vapna ili kreča. Tomu nasuprot u 100 kg ili u jednoj metr. centi superfosfata ima od 16 do 20 kg fosforne kiseline. čilska salitra ima 15.5 kg dušika, a kalijeva sol 40 kg kalija. Iz toga se vidi golema razlika u hranivim sastojinama između stajskog i umjetnog gnoja. Voćari, koji gnoje voćke umjetnim gnojem daleko veći prirod polučuju, nego li oni sa stajskim gnojem. Iz toga ne slijedi, da je stajski gnoj za baciti, već tko ga ima, neka ga iskorišćuje, a tko ga nema, neka kupi umjetni gnoj. U našoj državi ima više tvornica umjetnog gnoja, ali je najveća »Z o r k a«, pak od nje valja nabaviti umjetni gnoj, a najzgodniji je »KAS«, jer su u njemu sadržana sva tri najvažnija hraniva: kalij, dušik i fosforna kiselina. Dokazano je, da umjetni gnoj podaje voću finiji miris i ljepšu boju. Gnojimo voćke što više umjetnim gnojem, jer će nam se trošak obilno naplatiti.