Pisma su od velikog značaja za prosuđivanje svakog pojedinca, a ona su od osobite vrijednosti kada se radi o umjetniku, učenjaku, političaru ili javnom radniku. U pismima je čovjek iskreniji, nego što je obično u životu, jer su pisma vrlo često upućena osobama povjerenja, koje su nam bliske i kojima možemo iskreno da otvorimo srce. Ciceronova pisma Atiku i rodbini, Plinija Mlađeg Tacitu, Goetheova šilleru, Voltaireova raznim uglednim ličnostima 18. vijeka, Strossmaverova Račkome, doprinijela su mnogo za poznavanje njihovih karakternih osobina, kao i za njihov pogled na svijet, društvo i suvremene kulturne, političke i društvene prilike. Kranjčevićeva pisma ležala su u rukopisu do 1934. godine, kada ih je izdala Minerva u Zagrebu u cjelokupnom izdanju Kranjčevićevih pjesama.1) Kranjčevićeva pisma obuhvaćaju period od 23. listopada 1906. godine do 18. lipnja 1907. godine. To je vrijeme pjesnik proveo u bečkoj internoj klinici. Ova su pisma upućena pjesnikovoj ženi, a ovdje su priopćena i neka pisma Josipu Milakoviću i Vjenceslavu Novaku iz ranijih godina. Kranjčevićeva pisma sa klinike najviše se bave pjesnikovom bolešću, ali ima u njima dosta mjesta, koja po idejama i čuvstvima podsjećaju na njegovu poeziju. Sva su ta pisma napisana lijepo i kroz njih govori čovjekpatnik, nježan muž i dobar otac. Teška bolest, veliki i užasni fizički i duševni bolovi, dosada i montonija bolničkog života predmet su Kranjčevićevih pisama, ali je pjesnik iznio i dragocjenh podataka o svojim pogledima na život i sredinu, u kojoj je živio i radio sa svojom ženom. Pjesnik se razbolio od kamena u mjehuru 1903. godine. U početku traži pomoći kod sarajevskih liječnika, ali su mu slabo pomogli. Kranjčević o tome piše u svom pismu od 27. travnja 1907. godine: »A najzad tko imade bar malo srca, mora uvidjeti, da sam upravo žrtva ljudi, u kojih sam tražio pomoć. A to je uvijek, gdje se bogzna po kakvim ljestvicama Ijudi penju u pročelja«. Bolest prati pjesnika sve do smrti — 29. listopada 1908. Za vrijeme bolesti opada stvaralački rad Silvija Strahimira Kranjčevića. Kroz šest godina on je napisao svega šesnaest pjesama, a 1904. i 1907. godine uopće ne piše. Iz pjesnikovih pisama navesti ćemo mjesta, koja govore o pjesnikovoj bolesti, njegovoj ljubavi prema ženi i djetetu, o njegovom materijalnom stanju, zatim ona mjesta, u kojima susrećemo karakteristične osobine Kranjčevićeve poezije: ironiju, autoironiju, nježnost i mekoću srca, koja traži oduška u suzi, smisao za društvenu analizu i dr. Kranjčević je neobično volio svoju porodicu. To mu je bio jedini kut, gdje se mogao skloniti i zabOraviti one teške sukobe između stvarnosti i njegovih snova, koji su se odbijali u njemu. Iako je on pjesnik širokih vidika, često svemirski stanovnik i svjetski građanin, on je volio porodicu čuvstvom patrijarhalnog čovjeka, dajući tome čuvstvu viši duhovni oblik. 15. studenog 1906. god. pjesnik piše: »Ja sam nekakvo razmaženo derište i zato bih htio da mi je sve kao i kod kuće — i Ti i Viša2) i naše sobe. Ali manimo liriku — uvijek moram da rukom razgonim ispred očiju slatke varke«. Ljubav prema obitelji izbija i iz pisma od 26. XI. 1906. godine: »Ležim svezan i ne smijem se maći. Zato ti jedino mogu poslati drugi, dugi cjelov i Viši isto tako poljupčić na glavu«. 18. XII. 1906. god. piše: »Nu ja vidim i opet, da sam specijalno uzgojena životinja, svaka dlaka meni je konop, što me veže s mojim domom, pače sa mojom sobom i mjestom u sobi. I tako sam prvak bar među fillstrima. 2. I. 1907. pjesnik piše: »A što je najgore, sanjam svakojake ljude, samo Ti i Višnja nikako mi ne možete doći na san«. Kranjčević je volio djecu. Ljubav prema djeci izrazio je u nekim svojim pjesmama, na pr. »U maskiranoj gomili«, gdje pjesnik protestira protiv udesa svijeta, što ubija iluzije djetinjstva: »Amo te, svjeta udesu kruti Sfingo ledena usnama makni Mramornom pandžom srca se takni Rad sam te čuti! Tuži se rose kapljica č'ista što se na percu ljubice blista čelo i vlas joj, stasić joj viti Tuže te ovdje, a što će biti Šesnaesto ljeto kad joj procvjeta?« Matoš je zapazio ljubav Kranjčevićevu za dijete i on je najrisao da su suza, rad i dijete simbolsko trojstvo Kranjčevićeve poezije. Ljubav prema djetetu odbija se snažno i u pismima. Pjesnik je sav razdragan, kad pomisli na svoju Višu, njega i pomisao neke nezgode lli bolesti, koja bi mogla zadesiti Višu neobično uzbuđuje. Pročitavši u novinama 5. siječnja 1907. god. da su se u Sarajevu pojavile neke zarazne bolesti, on, sav usplahiren, šalje ženi brzojav da ga izvjesti o Viši, a zatim piše: »Ah kako mi je pri duši? Sve vidim najgore i najcrnje i već me je pri tim pomislima prošla studen od noge do glave«. Uviđajući težinu svoje bolesti, pjesnika je mučila slutnja, da bi njegova jedinica mogla ostati bez roditelja, pa piše ženi: »A mene stala mučiti misao, kako taj mali crv osim Tebe i mene nikoga nema, pa da se mi srušimo, ostao bi ko na ulici. Ne znam, što me ovo spopada, sve mi, Dudo, suze cure od tih misli.« Ljubav prema porodici često je vezana za velike brige materijalne prirode, Neki su kritičari tvrdili, da su Kranjčevićeve materijalne prilike bile dosta dobre. Iz pisama vidimo da nije tako, jer se Kranjčević često tužio na svoje materijalne prilike. U pismu Vjenceslavu Novaku od 9. IV. 1900. god. piše: »Ne pripovijedaj mi o materijalnim brigama, kad i o njima sam sanjam! Da nemam ovo vrijedne ženice, koja se zbog naših potreba muči u školi, stanovao bih u daščari i morao bih se s dvije trećine želuca vježbati u nekoj vrsti posne vegetarijanske hrane«. Teška bolest pogoršala je pjesnikove materijalne prilike. On je morao čak i da zalaže neke vrednije predmete. Pjesnik opominje ženu »da bi dobro bilo kad bi 1. siječnja (1907. g.) dala 50 kruna S., jer taj dugo čeka«. Kranjčević je volio knjige, ali ih nije mogao nabavljati u dovoljnoj mjeri, jer nije imao novaca. Uzimao je na otplatu knjige, pa piše ženi 17. ožujka 1907. god., koja mu je poslala knjige kupljene na kredit: »To mi jedino kvari veselje, kad pogledam tolike knjige i kad mislim još na one doma u pola naše«. Kranjeevićeva supruga Ela bila je prava drugarica svoga muža, a osobito u teškim danima bolesti. Ona je mnogo radila pored svoje službene dužnosti. Prevodila je s francuskog jezika za novine. Pjesniku je bilo žao, što se toliko muči njegova žena, pa piše: »... kako se Ti, moj Dudiću, mučiš i sigurno do u kasnu noć radiš, samo da dođeš do novaca, pa da meni pomogneš. A možda uz to, Dudo, Ti i ne jedeš dovoljno, jer hoćeš da štediš?« U pismu od 23. IV. 1907. god. pjesnik žali, što ne može da priušti bolji život svojoj porodici, pa piše: »E, da sam bogat, kako bi mi, Dudo, živjeli, al što ću, kad sam eto neka bijeda, koja još i Vas ždere«. Pjesnik je ženu obaviještavao gotovo u svakom pismu o svojoj bolesti, jer je to nju najviše zanimalo. Sa nadčovječanskim naporima on je podnosio bolove. Danima je ležao u bari mokraće. 13. XII, 1906. god. piše: »Danas je 21 dan nakon operacije i kroz sve to vrijeme nije htjela ova nesretna cijev da vuče vodu iz mjehura, nego je urin izlazio postrance iz rane, te sam tako sve te dane ležao usprkos mijenjanja plahti naprosto u mlaki mokraće«. 21. XII. 1906. god. piše: »Gorko je, vrlo gorko. I kad jedanput bude bolje, dugo će trebati da se zaboravi«. 18. IV. 1907. god. piše: »... imadem grčeve u mjehuru. Ako je kukati, pak ću kukati kod kuće«. Gorčina i grč česte su riječi u Kranjčevićevoj poeziji kao izraz boli i nemoći čovjeka. U pjesmi »Ditiramb« pjesnik kaže: »Gorko je, gorko stajati uz oltar vlastite volje«. U pjesmi »Hrist djetetu u crkvi« pjeva: »Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne Kako se Ijubi i moli«. Pjesma »Ah kako gorko virnuh« završava snažnom poentom: »Tek grč se katkad javi na nijemoj usni mojoj; To kriče bog i đavo u vječnoj kavzi svojoj, I požalit je prsi u kojima se kolju!« Nigdje Kranjčević nije upotrijebio riječ »grč« s jačim i simboličnijim značenjem kao u »Zadnjem Adamu« : »Tek gorki grč — ko ocijena božanstva Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva«. Od gorčine i grča nije daleko do suze, a često oni i zaustavljaju suzu, jer su u izvjesnim duševnim raspoloženjima jači izraz bola. Suza, izraz ljudskog bola, često nemoći i ništavnosti ljudske pred veličinom i nesalomljivošću prirodnih zakona i zagonetke svijeta, često se ponavlja u Kranjčevićevim pjesmama i pismima. »Portret« pjesma iz 1908. godine, kada je buktinja pjesnikova života počela da dogorijeva i da se gasi, posljednji je izraz pjesnikove Ijubavi prema narodu i domovini kroz suzu. U pjesmi sin kemijski analizira majci suzu i domovinu, ali majku ne zadovoljava materijalističko objašnjenje suze i domovine, pa. odgovara svome sinu: »Vrlo dobro, moj junače! Sve je tako kako reče: Suza, zanos, domovina Analizu svoju ima! Tek me nešto oko peče I u meni nešto plače.« Suza nije kemijski spoj. Ona je nešto više od vode, klornatrija i fosfata, ona u sebi ima nečeg duboko ljudskog, ona se pušta u časovima, kada iz nas iskreno progovori čovjek. U pjesmi »Vox humana« intoniranoj pesimistički, jer — »Smrt životu njivu plodi, Jedno živo drugo ždere Za zub tuđi sve se rodi — pjesnik na kraju pjesme vidi suzu: Spazi suzu vrh drače Isplakanu baš napose Dok je jošte plakalo se A kako je vjetri nose, Ona plače: Što nas zače, što nas zače?!« Pjesnik i u svojim pismima spominje svoje suze. U pismu od 16. decembra 1906. godine pjesnik se izvinjava ženi, što joj nije pisao dva dana: »Ta to se, Zlaty, u meni nije dogodilo od nemara i lijenosti, nego od bola, ja sam onaj dan projecao od 8 sati u jutro do nekuda u 4 sata popodne«. 9. XII. 1906. god. piše: »Jutros sam u 4 sata na vas živo mislio, i sve mi je suza suzu stizala«. 1. II. 1907. god. piše: »po noći sam uvijek kod Vas i svaki čas mi se vrte suze u očima«. 1. III. 1907. god. pjesnik kaže: »Sasvim sam se nekud rastužio i ne treba mnogo da mi se oči smoče. A nijesam, Zlatv, baba, već eto ubila me nevolja«. U pismu od 6. II. 1907. god. pjesnik predviđa težinu svojih zadnjih dana života. »Moj Zlaty, istina, da sam hvala Bogu, valjda glavno prepatio, nu još imade dana preda mnom, a bojim se, da neće biti još dugo vedri i suncem obasjani«. Ironija i sarkazam česti su rekviziti Kranjčevićeve poezije. U njegovim pismima ima ironije od koje pjesnik ne štedi ni sebe. Za svoju ranu, koja neće nikako da zaraste, pjesnik kaže da je »vrlo lijepa, crvena »zdrava« rana«. Pjesnik je na intervenciju nekih prijatelja podnio molbu bosanskoj vladi za potporu. Dobio je 200 kruna. Ta je svota uvrijedila pjesnikovu suprugu, jer je u tom vidjela nedovoljno priznavanje Kranjčevića kao pjesnika, te je saopćila svoje mišljenje mužu. Pjesnik je odgovorio ženi 13. III. 1907. godine, pa joj piše: «po čemu si Ti racunala, da će mi dati više. A najzad i zašto? Zato zar što sam napisao nekoliko hrvatskih pjesama! O moj Dudiću, kako Ti neslužbeno misliš«. U pismu od 8. V. 1907. god. pjesnik ironizira svoju sreću: »Ne će zaista biti mnogo ljudi, kojima se je ovako sreća nasmijala«. U kakvoj je zagušljivoj društvenoj i političkoj atmosferi Kranjčević provodio svoje dane služeći kao carski i kraljevski činovnik u Bosni, gdje je sloboda misli i riječi bila ropski skučena, svjedoče neke njegove pjesme (»Gospodskom kastoru« i dr.). U svojim pismima Kranjčević se na nekoliko mjesta dotakao ustajale društvene i političke žabokrečine, u kojoj se dotrajavao svoj život. U pismu Vjenceslavu Novaku od 23. VI. 1898. god. pjesnik piše: »čovjek zvaničan kao vreća; on ne ide, već ga nose, ostave i opet odnesu«. To je slika birokratskog sistema, u kojem činovnik gubi svoju lienost i postaje figurom i brojem. Tužeći se na cenzuru Kranjčević u istom pismu produžuje: »Tako Ti je i čovjek valja da je oprezniji, nego što bi da puši cigaretu sjedeći na buretu puščanoga praha.« Zanesen životom velegrada, gdje čovjek može slobodno da živi, a da mu svaka individua ne kopa radoznalom njuškom po životu, Kranjčević piše ženi po dolasku u Beč: »Moj mili Zlaty, kako je teško misliti, da si u onim smradnim prilikama s tom Tvojom voljom i marljivošću! Kako je ovo drugi svijet — đobar, pravi velegrađanin«. (6. XI. 1906. g.) Pjesnik stalno opominje ženu da bude oprezna u izjavama, da ne grdi liječnike, da u zboru trgovačke škole bude indiferentna. U pismu od 27.IV. 1907. g. piše: »a vidjet ćeš, kad dođem jedanput u Sarajevo, kako pred drugim umijem šutiti. Za to, Dudo, šuti i Ti, dok čovjek nije siguran pred kim govori«. Očekujući ženin dolazak u Beč, on joj piše 30. IV. 1907. godine: »Vjeruj, Dudo, da se ja tomu možda više veselim, nego Ti, koja si se već ukočila u toj velikoj kaci za kiseli kupus, koja se ionako zove Sarajevo.« Kranjčeviću se za života predbacivao ateizam,3) međutim Miroslav Krleža kaže za njega, da je »romantikčetrdesetosmaš, nepokolebljivo i trajno vjeruje u Boga«.4) Vjera u Boga izbija iz mnogih njegovih pisama. U pismu od 7. XII. 1906. pjesnik piše: »dat će Bog sunca i pred naša vrata.« A u pismu od 15. V. 1907. godine kaže: »Hoće li se dobri Bog smilovati, da me digne iz ove jame«. Tuđina je ubijala pjesnika. On se žali u pismu od 27. V. 1907. godine: »Ti ne znaš, Dudo, što je to tuđina, što to znači moliti u koga čašu vode«. 2. VI. 1907. g. opet se žali na tuđinu: »strašna je tuđina, teško je i zdravu u njojzi«. Sva su pisma napisana toplo i ne mogu se čitati bez suze u oku, jer nas prenose u teške časove pjesnikova života i bude u nama suosjećanje u njegovoj boli. Ovo nekoliko citata iz Kranjčevićevih pisama i danas nakon trideset godina od smrti velikog pjesnika još su uvijek aktuelni, jer nam osvjetljavaju ovu krupnu ličnost u posljednjim godinama života. Ovih jesenskih dana navršava se trideset godina od smrti Silvija Strahimira Kranjčevića. 29. listopada 1908. g. umire pjesnik u Sarajevu i napušta zanavijek ljudsko glumište (»Bje mi u ovom glumištu zima!« »Prosinačko sunce«), opraštajući se s ljudima, koje je volio, i ako je često »njihov hod puzanje«. Poezija Silvija Strahimira Kranjčevića još je živa i bit će takva u pojedinim svojim djelovima, dok je hrvatskoga naroda i uopće čovjeka, jer je kroz nju iskreno progovorilo jedno veliko Ijudsko srce, koje je kroz pjesmu grizlo samo sebe, osjećajući tužnu sreću čovjeka na zemlji, trošnost njegovih tvorevina, nepravdu, koju mnogi podnose i veličinu životne zagonetke. »Meni Bog je pjevat reko I ja vršim božju volju I ja jedem srce svoje«. (»ženi«). NAPOMENA:Fusnote dostupne u PDF formatu.