I. U ono davno doba, dok su jadnim našim stranama cvali Bachovi patenti, kad je poslije 1852. godine palo najviše žrtava novom kaznenom zakonu, živio je u zagrebačkom Gornjem gradu, u Kamenitoj ulici, a u kući, koja je stojala na mjestu današnje vladine palače, knjižar Franz Suppan, tako se morao pisati Franjo Zupan. Taj je Zupan ili otac ili djed, dašto u sasma nedužnom pogledu, našim knjižarima Albrechtu i Fiedleru, oni su uza svoje nosili i njegovo ime, pa Kugli i Deutsch i opet nose istu firmu, a danas velika knjižara S. Kugli nosi ime F. Zupana. Taj je Zupan tiskao sve, što je iole odisalo patriotizmom, uopće sve, što je stojalo u protimbi sa postojećim germanizatorskim sistemom. To je dakako stojalo mnogo novaca, jer ondašnji Zvjezdogorski, Panslavjanovići i Krešimirovići nisu plaćali za tisak ništa, jer nisu za ono, što je bilo tiskano primali ni kakoga honorara. Medjuto to je bilo najmanje. Najteže je bilo to. što je svaki čas stojalo u službenim novinama: der Buchdrucker F. Suppan verurteilt auf Grund des §§ . . . zu drei Wochen .. . Za deset godina apsolutizma siromašni je Franjo Zupan prosjedio pet godina u tamnici, ali svake godine po deset do dvanaest nedjelja. Došla godina 1859. a onda 1860. I on je dočekao ovu godinu u nešto duljem zatvoru. Najednom dođe »pardon«: oni koji su sjedili radi političkih delikata, budu pušteni na slobodu. Pripovijedao mi je pokojni Dr. Ivan Zahar, s kojim sam mnogo općio, kako je Franjo Zupan proslavio svoje oslobođenje. Ode u jutro, kad ga oslobodiše, najprije kući u Kamenitu ulicu, a onda na Harmicu, gdje su trgovci i piljarice prodavali koješta. Dodje do jednoga Štajerca, pa pogleda, što taj prodaje. Imao je jedno 10 kavezića sa svim mogućim pticama pjevicama. — Koliko stoji taj čižak, upita knjižar. — Trideset krajcara rajnskih, odvrati prodavač, — Ova strnatka? Prodavač opetova cijenu. — Ova zimovka? Ovaj češljugar? Ova pastirica . . . pitao knjižar, a prodavač jednako odgovara. Sada zbroji Zupan blaga lica sve cijene, dade Štajercu tri rajnske forinte, a onda uze kaveziće, pa stane govoriti. — O vi moje drage ptičice, vi moji češljugari, pastirice, zimovke i strnatke, je li? Vi znate dobro što je zlatna slobodica, pa je ne imate. Hajte, hajte u svijet, pa pripovijedajte svakom svojim sitnim glasićem, kako je draga, kako mila sloboda. I stane otvarati jedan kavezić za drugim, a za svakom ptičicom, što je cvrkućući odletjela, gledao i gledao, pa je govorio samom sebi tiho: — Eto, tako je meni danas! Kad je sve ptičice oslobodio, okrene se da pođe, ali se sjeti, pa reče prodavaču: — Čuješ, ja imam deset kavezića, koliko mi daš za njih? II. Pokojni Ivša Tkalčić bio je najbolji prijatelj moga oca. Poslije smrti očeve Ivša me je zvao, da dođem k njemu, kadgod bi me susreo, i tako sam ja dolazio k njemu; on i profesor Smičiklas htjeli su, da me prinukaju da učim hrvatsku povijest, ali ja se nisam dao. Kad sam bio kod Tkalčića onda bi me on poučavao i nukao, ali uzalud. K njemu se je moglo doći svaki dan, nu samo od četiri sata do šest sati poslije podne. Od šest sati do četiri ujutro on je spavao. U četiri, dok je bilo sve mirno, onda je on sjeo pa radio marljivo, Kad sam odrastao, onda se sprijateljih, — kakogod je on bio mnogo stariji od mene, s Milivojem Šrepelom. On mi je davao knjiga za čitanje, svaki smo se dan sastajali u kafani: gospodin Ljubo Babić, gospodin Pasarić, Šrepel i moja malenkost, a svakog smo petka posjećivali prebendara Ivšu. Kod njega se sastajalo društvo. Onda se razvezao Ivši jezik, onda je on počeo pripovijedati o Zagrebu pedestih godina, a svi smo ga slušali šuteći. Ivša bi se onda zanijeo u davna vremena, sjedeći sam na divanu izmeđ dva prozora, pušeći cigaru i srčući vino, koje je stojalo na stolu u zemljanom vrču sa kositrenom glavom Jana Husa. Bilo je jednom, kad nas se dosta sabralo kod Tkalčićeva stola, ja dašto najmlađi među njima. Najstariji bijaše Ivan Kukuljević Sakcinski. Poznavao sam ga iz mojih najmlađih godina, ali onda, kad sam ga vidio kod našega gostoprima, već se silno zgrbio. Tek što je on ušao, ustane Ivša, pa uze sve ključeve iz ladica svoga pisaćega stola, pa ih spremi u džep. Uđe i Bogoslav Šulek među nas pa sjedoše. — A prosim vas reverendissime, zakaj vi navek, kad ja dojdem, vzemljete ključe od svojega štrajptiša? Ivša odgovori sasma mimo: — Za to, ilustrissime domine, kajti su moji manuskripti dobili noge kakti zajci, pak su po'begli. Ivša namignu Šrepelu značajno, a ovaj, kako je bio preko reda dobrohotan, okrenu se k meni i reče: — Stari su, stari ali svi zaslužni. Najednom se Šulek odluči, da upita nešto Kukuljevića, kraj koga je sjedio. Kukuljević mu odgovori prilično suho. Šulek pogleda čitavo društvo, pa izreče prilično strašljivo: — Dozvolite, ja nisam čuo. Valja znati, da je Šulek prebio tri put noge, a uza to je bio sjajno gluh. — A zašto taj starac ne nosi sa sobom papira, da mu čovjek može odgovoriti? Šulek je razabrao po usnama staroga Ivana što hoće da kaže, pa izvuče vezanu knjižicu papira, pa izreče skromno: — Izvoli, ilustrissime, napiši mi odgovor. Kukuljević se nešto smrkne, pa napisa odgovor lijepim starinskim pismom. Taj je dan bio kao stvoren, da se malo porječkaju ti inače dobri i zaslužni ljudi. Već je prije bio u društvu mirni Rade Lopašić, on se je blaženo smiješio, pa ravnao očalin, koji mu spuznuo na vrh nosa. — Neznam kako bi se prijatelj Bagoslav i ja sporazumili ovim putem, reče Lopašić gladeći desnicom bradu a kažući ljevicom na Šulekovu knjižicu. Onda se javi opet Ivša: — Carissime amice, onaj koji izvrsno vidi, treba da uči čitati tvoje pismo. — Confiteor, priznajem, odvrati skromno Lopašić. Poznato je bilo, da su neki Lopašićevi manuskripti bili nerazrješivi, pa je i za njih trebao dobar paleograf da ih razriješi. III. To je bilo početkom sedamdesetih godina. Imala se davati na našem kazalištu »Mejrima« od Matije Bana. Moj je otac, kao artistički direktor imao da se brine oko prikazivanja djela tako časnoga pisca. Sve je bilo u redu. Josip Freudenreich imao je prikazivati, ne varam li se, Rustana. Već oko pet sati on se nade na Markovom trgu, na poznatom mjestu pred starim kazalištem. Med Ijudima, koji su ondje bili bio je i Josip pl. Masnec, »šaptalac narodnoga kazališta« i takozvani narodni pjesnik, suradnik svih mogućih »poštanskih čestitki«. Uopće smijeha je bilo dosta od toga svačijega kolege: njegov je kolega bio opat vranski, predstojnik odjela za unutarnje poslove, zamjenik financijskoga ravnatelja, podnačelnik grada Zagreba, i kojetko drugi. Ali svi ti njegovi kolege bili su toliko nepristojni, da su poricali to kolegijašivo, jer — rekoše, da smo mi njegovi kolege, on bi danas bio ma bar nešto kao što smo mi, a on je otpušteni pučki učitelj. Umjetnik i šaptalac odu u gostionicu, koja je stojala na ćošku Markova trga i Kamenite ulice, da na brzu ruku ispiju koju čašicu. Redala se pripovijest za pripoviješću, a čašica za čašicom, dok se ne skupi litra. Dakako pokojni je Freudenreich sve platio, dok je Masnec bio pristaša Rousseaua, govoreći, da se treba vratiti k primitivnom načinu života, ne treba nositi suvišnih stvari sa sobom, pa nije nigda imao budželara. — Najednom se Masnec oglasi. — Joško, plati još litar vina. — Ne budi lud, ja idem u garderobu, a ti hajde na zrak, odvrati redatelj sav zbunjen. — Joško, plati još litar vina, zamoli i opet šaptalac. Freudenreich ne reče ništa, nego ode u kazalište. Predstava poče. Kapelnik Schwarz odsvira neku turobnu podoknicu, a onda na znak zvoncem i »Mejrima« se pokaže pred zagrebačkom publikom. Redatelj Freudenreich odjeven u široke dimlije, velikih crnih brkova, poče da deklamira, ali već iza nekoliko minuta stane, uhvati za čelo, podupre se o stolicu, a onda se sruši, kao da ga je grom ošinuo. Zastor se naglo spusti. med publikom nasta šapat, onda neki ustadoše i izađoše. Moj otac doleti sav uzrujan na pozornicu. — Što je, zaboga, gospodine redatelju, upita Freudenreicha, koji je mirno stojao pred spuštenim zastorom. — Nisam mogao da nastavim, jer mi je šaptalac neprestano mjesto teksta »Mejrime« govorio: Joško, hoćeš platiti litar vina. Za čas izađe pred zastor jedan u crno odjeveni glumac pa reče: — Kako je gospodinu redatelju momentano pozlilo, umoljava se slavno obćinstvo da se malo ustrpi. Predstava će se nesmetano nastaviti. Masnec bude iz svoje šaptalačke školjke izvučen i na prva vrata bačen iz kazališta. IV. U Zagrebu je nekad bio osobito dobro poznat kao važan i vanredan čovjek jednooki krojački majstor Joško Huzek, koji se je najviše bavio šivanjem za svećenike. Bio to čovjek na oko miran, flegmatičan, nigda ni tračka smijeha na njegovom licu, ali jao onome koga je uzeo Joško na nišan. Imao je on u Zagrebu u Laškoj ulici kuću na sprat, imao je u Remetama vrlo lijep vinograd, a bilo je uvijek u njega sitniša, jer se veli: poderani svećenik, zamazani vojnik i pijana žena, tri su najgore stvari. Huzek se je uvijek svojski brinuo, da se kome od prečasne i velečasne to ne dogodi. Spomenuo sam, kako je Joško imao nad Remetama lijep vinograd a kako je bio konac rujna, dakle negdje oko Miholja, Joško je otišao onamo sa dva tri prijatelja. Ostadoše ondje do desete večernje, a onda, dok još nije bilo električnoga tramvaja, odoše prema gradu pješice, ali dobre volje. Put je vodio dašto kroz Novu Ves. Kad su bili ispod kurije prebendara Ivše Tkalčića, koji u taj kasni sat već odavna spavao san pravednika, onda se sjeti Huzek, kako mu Ivša duguje tri forinte, pa zapjeva: Tebe najrajše imam Tebe najbolj štimam, Tebe vu knigi Zapisanga mam. Ivša se probudi, upozna glas Joškov, pa sjutradan dođe u Lašku ulicu pa napo ozbiljno, a na po u smijehu izgrdi Joška: — Ti cincar, tu imaš tvoja tri forinta, mora li sva Nova Ves znati, da sam tako strašno zadužen kod tebe. — Ne srdi se, prečasni, nisam ni mislio, da ti moj slabi glas čuješ. Slijedeći se večeri i opet vraća Joško s veselim društvom kući, pa će ispod Ivšine kurije glasovito zapjevati: Tebe najrajše imam Tebe najbolj štimam, Tebe vu knigi Zbrisanga mam . . .