Želja za jasnoćom, za konstruktivnim u arhitekturi provaja se kroz sva stoljeća na Zapadu do najnovijih dana, kad je arhitektura Zapada postala arhitekturom svijeta, pa se kao primarni uslov traži svrsishodnost, jasnoća, mir i ljepota bez ornamenta, ljepota, koja se zadovoljuje skladnošću razmjera. I nije to bilo tako prvi put, tek je vrijeme tamo u 18. i kasnije u 19. stoljeću zalutaio, da se opet vrati k 17. stoljeću! U nekoliko redaka i nekoliko slika bit će tu prikazana ta arhitektura Zagreba do dana današnjega. Srednji je vijek ostavio samo monumentalne gradjevine, nešto utvrdnih zidova i kule, pa tri crkve: katedralu, fratarsku i Markovu crkvu. Sve te tri vrlo zanimljive gradjevine iznakazilo je nerazumnom rastauracijom 19. stoljece, koje nije ništa umjelo, a mnogo si utvaralo. Megalomanija je i u pojedincima i u narodima i u vremenima znak dekadanse i impotencije, bila i ostat će. I donosim sliku Markove crkve iz god. 1864. Pred nama je skromna gotska gradjevina bez ornamenta, tek je portal vrlo bogato urešen, a to posvema dostaje cijeloj gradjevini. Toranj je djelo 18. stoljeća, gradjen na starinskim fundamentima, lijepa i jaka građevina, koja je tolikim potresima odolila. A pred crkvom, usred trga, koji je za onda bio glavni trg Zagreba, krasan Marijiin kip sa 4 figure na podnožju, urešenom hrvatskim grbom, djelo 18. stoljeća, što ga je 19. stoljeće bez milosrdja posvema utamanilo. A nije umjelo ni tu ništa, baš ništa boljeg stvoriti! Danas je ta cijela gradjevina »restauracijom« postala — karikatura same sebe! Fotografija iz g. 1864. pokazuje sav istinski razvitak gradjevine od 13. do 18, stoljeća! Jednako se tako razvijala i katedrala, dok nije u 17. stoljeću dobila onaj lik, koji je — tek neznatno izmijenjen — ostao do kraja 19. stoljeća, kad je došao »restaurator«! Od profanih se gradjevina sačuvalo iz vremena do 16. stoljeća nešto zidova od drevnih utvrda oko Gor. Grada, Kamenita Vrata I Popov Turen (u fundametima star!), pa znatan dio obrambenoga zida oko Kaptola, uz koji se danas prislonile s jedne strane brojne kućice purgara, a s druge kanoničke kurije. Šestnajstojestoljeće bilo za cijelu Hrvatsku, pa i za Zagreb veoma teško: ta nekih 100 klm podalje bila je granica gigantskog turskog carstva! A domaći nemiri i borbe to su teško vrijeme još više oteščavale. Iz tih dana sačuvao se do novijega vremena obrambeni sistem utvrda oko katedrale sa »Bakačevom« kulom, koju je nesmiljeno srušila ljudska glupost, a da nije mogla baš ničim ni prikriti svoj grijeh do dana današnjega. Sedamnajsto je stoljeće početak uskrsavanja života. Pomalo je Zagreb dobio i službeno znamenovanje glavnoga grada Hrvatske i Slavonije, koju je austrijanski dvor sa svojim generalima od najveće česti pretvorio u kasarnu, učinivši tu vojnu krajinu, granicu, da je takovu zadrži sve do g. 1882! Turska se sila počinje naglo lomiti, a u Zagreb dolaze brojni crkveni redovi, da tu dignu samostane, crkve, odgojilišta. Tada se diže nova crkva sv. Katarine (nutrašnjost je djelo 18. stoljeća!), a do nje golemi samostan Isusovaca, (danas armijska komanda), koji se izgradjivao i dalje do propasti isusovačkoga reda. Nastaje na Griču crkva kapucina, koja je već sada izčeznula, crkva sa samostanom opatica klarisa u Opatičkoj ulici. Na mjestu crkve stoji sad zgrada, što ju je sagradio u 19. st. grof K. Drašković, pa prodao za ilirsku »Dvoranu«, a danas je tamo smješten stol sedmorice. I samostan je franjevaca u bitnom nastao u to doba. Tri zgrade kanim napose istaknuti: nekadašnji plemićki konvikt, prije odgojilište sv. Josipa za vrijeme isusovaca, pa onu kuću, koja je pripadala po tradiciji Zrinskim na nekad Kapucinskom trgu. Te zgrade pokazuju se i danas posve moderne, naročito nek. konvikt u Kamenitoj ulici; tu nema u vanjštini nikakovih ornamenata, ovo je tek ljepota razmjera, a postulatu za svijetlom i suncem udovoljilo se možda i više no u mnogim modernim gradjevinama, gdje se to napose ističe. A treća, nekadašnja stara kaptolska vijećnica iz god. 1675., porušena 1876. (dakako bez potrebe!) pokazala se kao jedna od najljepših gradjevina 17. stoljeća, kad je njenu ljepotu postumno umjetnost otkrila! O s a m n a j s t o stoljeće, doba baraka, gradi i radi silesiju toga u Zagrebu. Crkvene su gradjevine bile dovršene, sad se crkve samo uresuju i opremaju u nutrašnjiosti. Stuko ornamente u nutrašnjosti veličajne crkve sv. Katarine već sam spomenuo, stara zagrebaćka katedrala dobila je bezbroj oltara u to doba i bila je iznutra upravo fantastički bogato urešena, pa je ostala do dana restauratora Bollea u 19. stolj., koji je sve to odstranio i ostavio — pustiniju. Nu sad se dižu i znatne svjetovne gradijevine: cio niz palača, koje i danas stoje čvrsto, velik broj vrlo dobrih gradjanskih domova, sve podjednako u Gomjem Gradu kao i na Kaptolu — to su do g. 1850. bila zapravo dva grada u susjedstvu! Najimpozantnije je dielo toga vremena bez sumnje izgradnja biskupske palače, koja je bila i ostala dominanta Zagreba sve do novijih dana, a glavna zasluga za to djelo ide biskupa Branjuga. Odmah na početku stoljeća (1710.), nastala je kurija kanonika kantora hrv. historika Tome Kovačevića na Koptolu, do danas najljepša gradjevina Kaptola, a pri kraju stoljeća diže se nekadašnja Oršićeva, kasnije Kulmerova, pa Rauchova palača u nek. Kapucinskoj ulici, što je danas pripala gradu, Sa svojim jakim pročeljem djeluje u uskoj ulici i danas impozatno, ta gradjevina iz doba sjaja feudalnog gospodstva, po gotovo, kad se uz nju diže s jedne strane malogradjanska potleušica, a s druge bogatija gradjanska kuća iz istoga vremena. Ne marim druge sve palače nabrajati, dosta je, da spomenem još Amadeovu, gdje je nekada bilo zagrebačko kazalište, a danas su tu smješteni muzeji. Pri kraju toga stoljeća nastaje mnoštvo vrtova i parkova u Zagrebu, od kojih je dakako većina davno izčezla, tek se Maksimir, divot-djelo biskupa Maksimilijana Vrhovca izgradjivao sve do kraja biskupovanja biskupa, kasnijeg nadbiskupa Haulika. Kad je osvanulo devetnajsto stoljeće, stojao je još i Zagreb i Kaptol opasan starinskima zidovima, postojala su još sva stara gradska vrata od nekada sve do polovine stoljeća, neka dapače i daleko dalje. Donji je grad bio tek bliza periferija. Nestalo je gospode osamnajstoga stoljeća, stoljeća Oršića, Erdoda, Draškovića, Magdalenića itd.! Na biskupskoj stolici sjedi Karlovčanin, nekadašnji oficir Maksimilijan Vrhovac, tvorac Maksimira, orfanatrofija, bolnice, osnivač nove tiskare itd. Zagreb ima tada oko 7000 stanovnika! A kad je g. 1918. završilo 19. stoljeće pred nama je grad od 81.000 duša, koji će za daljih 15 godina imati ravno 185.000 stanovnika! Za tih sto i nekoliko godina sve se je iz temelja promijenilo, pa su dakako i bezbrojne nove zadaće došle s novim dobom! S dobom željeznica, telegrafa sve do vremena automobila i avijona. Pred nama je sasvim drugi grad! Grad, koji je proživio francusku revoluciju, napoleonsko doba, grad, koji se probudio ilirizmom, dočekao godinu 1848. s banom Jelačićem, onim Hrvatom, narodnim banom, 'koji je kovao 1849. svoje forinte s geslom: »Uspomena narodjenja jugoslavenske slobode«! Grad, koji je preturio apsolutizam, prebolio banovanije Khuena bana, onoga, koji je još kao djak zagrebačke akademije g. 1873. glumio u drevnoj Rauchovoj palači u njemačkim komadima, tamo u Kapucinskoj ulici, koja danas nosi ime poete A. G. Matoša, a taj je napisao: » . . . dok je srca, bit će i Kroacije«! A srca ima u Zagrebu, ima ga možda i previše .,. ! Poveo je Zagreb borbu s megalomanijom Madžara, koji sada onako bijedno opet pred cijelim svijetom traže uspostavu »austrougarske« države, koja je već ovim zločinačkim nepravičnim sastavom naziva zaslužila propast i nikad se neće obnoviti, ako u nas bude i malo pameti! Jer u tom je nazivu priznata ovlast Madžarima za potlačivanje svih drugih naroda, a koji su vlast do temelja zlorabili,,, I došao je veliki sud, da dade svakom svoje i još nije svršen . . . Pa tko nije naučio ništa od ove propasti, eh, taj će još naučiti! ... Klasicizam, koji je zavladao Evropom u početku 19. stoljeća, pa skromini bidermajer, ozbiljno čedo, ozbiljnih vremena zagospodovaše i u Zagrebu. Češki Nijemac Felbinger radi i gradi uz druge kroz gotovo pola stoljeća. Tada nastaju prvi banski dvori na Markovom Trgu — prije su banovi stanovali u svojim palačama —, ne grade se više nove crkve, već nastaju čitavi dijelovi grada sa udobnim gradjanskim kućama. Na mjestu stare kapucinske crkve nastaje palaca profesora pravoslovne akademije Lj, Jelačića, kasnija realka, licej, pa dom banskog stola, Felbinger diže divot portik uz drevni dvor baruna Magdalenića u Demetrovoj ulici, koji će kasnije postati svojina Gjure Jelačića, brata bana Jelačića. Zagreb dobiva kazalište, a već se počinje vehementno širiti prema Savi: na nekadašnjoj Harmici diže se već 1804. nova velika bolnica, mima i lijepa gradjevina, koja će više od stotinu godina davati bolesnicima sklonište i lijeka, tu u susjedstvu dići će 1828. Felbinger palaču familije Hatz, možda svoju najljepšu tvorevinu, koja je nakon 99 godina uzmakla pred onim čudom hotela Milinova. Popadala su stara gradska vrata, tek se uzdržala Kamenita Vrata i tornjevi Dveraca i Mesmičkih Vrata, a toranj tih je vrata kasmije uklopljen u palaču Pongračevu. 1862. gradi se daleko vani kolodvor za prvu željeznicu, gradi se daleko, daleko plinara — a ta se baš sada ruši, jer se je našla sada usred grada! A sve do sedamdesetih godina gospoduje još Gornji grad, da združen se Kaptolom preda sadašnjost Donjem Gradu... Trideset godina (1870—1900) znači stvaranje novoga grada. Tržišta na periferiji postaju nova stambena centra: najprije Zrinjiski trg (1871.), do kojeg je tek 1866. probijena ulica sa Jelačićevoga trga, pa onda Sajmište, danas Trg Kralja Aleksandra, prije Sveučilišni, pa Wilsonov trg. Tu se gradi zgrada Hrv. gospodarskog društva (danas poljoprivredni fakultet), pa zgrada »Kola« i »Sokola«, kasnije dom Obrtne Škole, a 1895, silazi ovamo i palača Hrv, narodnoga kazališta, Odavle do velikog kompleksa nove, nekad Rudolfove vojarne nastaje Prilaz, danas Ulica Gjure Deželića, U ono doba (1872,) diže se i najveća dosadašnja stambena kuća u Zagrebu: Kukovićeva kuća u Ulici Kraljice Marije, koja se prije zvala Kukovićeva ulica, Jelačićev se trg preobrazio: pomalo nestaje na sjevernoj strani starih oblih domova i niču velike palače, pogotovo, otkako je izbačen starodrevni potok Medveščak iz grada i sveden u novo prekrito korito. Na Zrinjskom se trgu gradi palača Jugoslavenske akademije (1878,—1881.), a doskora je sav trg izgradjen palačama, dok se nešto podalje — nekad se pričinjalo vrlo daleko — digao novi kolodvor državnih željeznica. Mogli bi nastaviti i dalje s nabrajanjem, al ovo nek bude dosta, Nije to najsretnije doba naše arhitekture; to je ono vrijeme, kad je arhitektura postala sirotnom, kad je sve gradjeno po uzoru tobožnje renesanse, a te i takove renesanse nije nikad ni bilo! Al to je bila bolest, umor Evrope, pa tu smo bolest i mi morali prebroditi. A dokumenat nemanje bolesti vremena jest zgrada glavne pošte u Zagrebu, koja je tek 1904. dovršena. Pošta je spadala u resor Madžara po tako zvanoj »Nagodbi« od 1868., Madžarska je u svojoj megalomaniji htjela, da stvori nekakvi »nacijonalno madžarski stil«. Ovakovo nasilno stvaranje stila svršava uvijek jednako žalostnim rezultatom: stvaranjem užasnih nezgrapnosti! Upotrebijavajući forme minulih epoha, degradira i ove i čini tim kopiranjem svoje radove smiješnim često naduvenim kulisama, pa dokumentira samo vlastitu nemoć stvaranja. I dok se ta nemoć i nesposobnost stvaranja kod crkvenih gradjevina daje nekako ispričati pozivom na odredjenu tradiciju (a i to nije istinito), to kod profanih gradjevina znači takov rad samo golemu zaostalost, stvaralačku nesposobnost i potpuno nerazumijevanje pojma »stila«. U takova »remek djela« spada i zgrada glavne pošte u Zagrebu, dokumenat megalomanije, koja se redovno javlja — prije pada. I onda dolazi mladost s novim evangjeljem: izvrstnim u teoriji, bijednim u praksi. Secesija! Ne će se više kopija, ne treba nikakvog imitiranja renesanse, treba poći svojim putem. Nikakve ukočenosti! I tako je radila cijela Srednja Evropa, a majstor Oto Wagner u Beču napisao je tad divot-evangjelja, tek se u praksi sve drukčije pokazalo! Tamo od 1898. gradi se u secesiji, mjesto starih, otrcanih ornamenata javljaju se zmijoliki, kovrčasti, mjesto antiknih uzora eto staroegipatskih! Ipak je došao nov duh u umjetnost, nove ideje, pa se ne može preći preko te kratkotrajne epohe, koja je u Zagrebu stvorila ono čudo od »Elsa fluid doma«! Sad već blažene uspomene. Pomalo se dolazilo sve više do jasnoće: tik pred rat dovrši Viktor Kovačić kuću za Edu Franka, prvu modernu palaču, gdje je nastojao i u praksi zadovoljiti zahtjevima modernog doba: zahtjevu jednostavnosti, preglednosti, svjetlosti i štednje prostorom. U isto vrijeme nastaje i nova crkva sv. Blaža, prva, kojom se kida do tada uvriježeno šablonsko kopiranje gotike, pa se traže i tu novi putevi, dakako uvijek s oslonom na uzore prošlosti, Nema sumnje, da se je u Zagrebu tada pokročilo znatno napred; slomIjena je zastarjelost i natražnjaštvo svemoćnog H. Bollea, nastala plejada novih, revnih graditelja, koji su svojim putevima pošli. Al u to bukne svjetski rat, prekine sav dalji rad, teškom se mukom tek započeti radovi dovršili. Strahotno doba rata prodje, sve je polamano, ali čim se rat dovrši niknu nove potrebe, kofe je trebalo odmah zadovoljiti. Pri svršetku rata ima Zagreb (1918.) 80.000 duša, danas četrnajst godina kasnije ima za 105.000 duša više! Dakle treba još cijeli jedan novi Zagreb stvoriti. Uz teške prilike, s neobičnim elanom dalo se na posao, naipose u vrrjeme one ludjačke inflacije, koja svaki tako veliki rat prati kao poratna pošast! Dakako, sve do tada stečeno postade premaleno. Radilo se i gradilo grčevito i prema zakonima i mimo zakona, jer nevolja i nužda ne zna zakoma! Ne grade se više pojedine zgrade već odjednom cijele četvrti! Opet se napušta tadašnje sajmište, da se izgradi kućama za stanovanje, a otvara se novo, moderno. O toj golemoj arhitekturi ne može se konačni sud kazati. Radilo se mnogo toga prebrzo. Sagradio se u čitavim ulicama nelijepi — arhitektonski kriminal! Ali se još više vrlo valjanoga posagradilo, tek je nesreća, da se kod obnove starijih dijelova gradile kuće sasvim drugih dimenzija u onim starim uskim ulicama, koje su tako postale uske i mračne! U glavnom dadu se dvije epohe pregledati. Prva od tamo g. 1920/21., kad arhitekti još upotrebljuju barem izvana ma i rijetko starinske, antikne ornamente, pa druga od g. 1927. dalje, kad moderne kuće skidaju sa svojih fasada baš svaki ornamenat, kad se više pazi na svrsishodnost zgrade no na zahtjeve nekakve tobožnje simetrije. Gradjevine za stanovanje postaju »Wohnmaschinen«, pa kako se prestalo odavna s uresivanjem dijelova mašina, otkako se upoznala ljepota stroja u svoj svojoj skrajnjoj jednostavnosti, tako se sada radi s kućama, koje se grade u doba, kad se ne radi više za pojedince, već za masu, za više manje i duševno uniformiranu masu! Dosta je pogledati par slika modernih ulica i kuća, da se to shvati. Istina, tvrde starinci, da su kuće sad fabrikama slične, ali ti ne vide novu ljepotu gradjevina, u kojima se očituje lih svrha gradijevine bez ikakva lažnog ornamenta. Ne ćemo duljiti: treba samo prispodobiti zgradu srednjoškolskih zavoda, gradjenu g. 1885. poticajem Ise Kršnjavoga, koji je morao dopremiti za nju arhitekte iz Berlina sa zgradom, koja se sada g. 1932. dovršuje, ili zgrade pučkih škola, recimo posljednju predratnu na Pantovčaku sa današnjim modernim na Rebru ili Selskoj cesti! Pa i naijveći protivnik »modernog« mora priznati golemi napredak, mora priznati, da je tu postignut najveći dio onoga, što je secesija htjela, a nije postigla! Umjetnik je arhiktekt dokazao, da je njegovo umjetničko djelo ujedno i najpraktičnije djelo!