Dne 27. srpnja 1923. umro je u Nevesinju u 59. godini dobri i radini fra Ambro Miletić. S fra Ambrom nestaje jednoga od danas već posvema rijetke starije generacije hrvatskih javnih radnika u našoj Hercegovini. On je uz fra Didaka Buntića, koji je cijeli svoj život radio na prosvjetnom napretku svoga naroda, nesumnjivo velik gubitak za hrvatski narod i za franjevačku provinciju. Rođen je u sjevernoj Hercegovini; polazio je franjevačku gimnaziju, a nakon svršene gimnazije bogosloviju, gdje se zaredio za svećenika. Njegova odgoja pada u doba biskupovanja fra Pascala Buconjića. te postaje kasnije i biskupov tajnik, desna raka i pomagač u kulturnom radu. Tada baš počinje gušenje hrvatske svijesti i hrvatskoga imena a Herceg-Bosni. Fra Ambro Miletić s mostarskim hrvatskim građanima oštro oponira pritisku službene strane. Ma da se zabranjuje i hrvatska trobojnica, on isprepliće grivu svome konju hrvatskim trobojnicama, te njima i sam okićen projahuje kroz Mostar. To je bilo u vrijeme, kad su austrijski policisti tražili i kod djevojaka sakrivene hrvatske trobojnice i kad su mostarski Hrvati ležali po zatvorima radi njih i hrvatskih pjesama. Kao član franjevačke redodržave hercegovačke fra Ambro Miletić je nakon duljega tajnikovanja biskupu Buconjiću bio nekoliko godina župnikom u različitim župama, a zatim nadžupnikom u Mostaru. Vršio je različne dužnosti u upravi redodržave, te je bio i provincijalom. Osobito je on radio na gospodarskom podizanju i prosvjetljivanju hrvatskoga naroda u Hercegovini. Njegova je vruća želja, da se osnivaju što više hrvatske seljačke zadruge, kako bi se tim hercegovački seljak privikao na štednju, a ujedno mu zadruga u nuždi na pomoći bile. U Mostaru i okolici je osnovao »Vinarsku udrugu”, koja je lijepo napredovala i istrgla iz lihvarskih ruku mnogu seljačku obitelj. Fra Ambro ide medu one, koji su nakon osnutka gimnazije u Mostaru nastojali, da se uza svaku srednju školu osnuje hrvatski konvikt, koji bi se izdržavao prinosima u naravi. Tako je došio u Mostaru do osnutka »Hrvatskog đačkog potpornog društva«. To je društvo potaklo i Hrvate u Sarajevu, da i oni osnuju što sličnu, pa tada nastane današnji naš »Napredak«. Poslije »Napretka” nikoše istom »Prosvjeta« i »Gajret«. Kao mnogogodišnji nadstojnik ženskoga sirotišta u Mostaru, kojega je osnovao biskup Buconjić, fra Ambro je stekao mnogo zasluga za sirotinju i budno pazio, da se u zavodu održi i razvija hrvatska svijest i ponos. Bavio se i književnim radom. S pokojnim već fra Iiadoslavom Glaveaom zasnovao je poučni i zabavni list »Kršćanska obitelj«, gdje je pisao popularne zabavne i poučne članke. Nema gotovo broja, u kom se ne javlja fra Ambro svojim radom, izvornim ili prevedenim. Malo je tko kao on pogađao narodnu žicu i vidio narodne potrebe! Dok je u Mostaru izlazio tjednik »Osvit«, fra Ambro je za nj prevodio neke pripovijesti. Osim toga je izdao više molitvenika za žensku i mušku mladež. U posljednje je vrijeme preveo za »Hrvatsku Slogu« lijep roman »Iz dnevnika jednog obješenjaka« pri otvorenju bosanskog sabora godine 1910. bio je kao provincijal njegov virilni član. Fra Ambro Miletić je bio gorljiv Hrvat, te je i on bio Starčevićanac, kao i ona starija generacija franjevaca. Nakon prvog raskola u stranci prava pribrajao se domovinašima. Kao gorljivu Hrvatu nije smetalo, da bude zagovornik sloge Hrvata i Srba; još je i sada mnogima u živoj uspomeni njegov javni istup u tom pravcu u Mostaru. Neka je svijetao spomen, a laka hrvatska gruda fra Ambri Miletiću!