Nastupila je naredna godina, idu dani, vrijeme teče kao mutna voda. Uz Lejlu mi proljeće slatko prolazi. I ljeto ide svome kraju. A onda je došlo vrijeme tuge. Mevlija i Salko su umrli ublizu, prvo ona. Pravedna smrt nije ih dugo rastavljala, pohodila je mostarsku avliju dvaput, tri godine i nekoliko mjeseci nakon mog povratka iz Firence. Klanjao sam im dženazu, i nisam pustio nijednu vidljivu suzu. Ali ni sad iz mojih prsa nije iskopnilo suho ridanje. Krijem ga od Lejle, pokazujem joj nehaj .....