(Kraj.) Proboj (kotar Ljubuški). Zvao se od prije „Petrovićev lug“ — a kad su mazge nekakva paše tuda prolazile, bile su jako žedne i nanjušile vodu pod zemljom. Onda su stale nogama kopati i probijati da dogju do vode. I bome probiju do vode. Voda se ukaže i provrije, te se one napiju, a „Petrovićev lugu promijeni svoje ime u „Proboj". Pojilo. Pojilo je polje pokraj Duvna. Na njem su se junaci bili i tukli. Pa kad bi jedan drugog nadjačo i nadvlado — napojio bi ga njegovom vlastitom krvi, a ne bi ga htio do kraja na mrtvac ubiti, niti li mu glave osijeći, nego bi ga živa pustio. Kameštica-planina (kotar Lijevno). I u pjesmi se pjeva — kako je majka hranila do devet sinova. A kad su podrasli i poodjačali — onda su od sebe „oćerali i zaćerali“ mater. Ali i njima je Bog dao, što je za njiha bilo i što su zasluži!ž. Sve ih je na toj planini okamenio, osim najmlagjeg što je mater mrve volio i u kamen retvorio. I njihove stopanjice (žene) i njiovu djecu — sve je to helać učinio (popretvarao). Crnac (kotar Mostar). U njemu se nekad bile same balije, koje (koji) su se i samom caru više put na pušku odbijale. Jednom je car na njiha više pašalija pošlo, a oni su sve do jednog poubijali. I tog bi jednog, da im je šaka zapo i da im nije umako. Kad je došo u Mostar pitali ga: „Kako bi tamo?" On im ništa drugo nije odgovarao, nego: „Crno ko crno“ i od tog „Crno ko crno" i Crnač se prozove. Čari selo. Odmah su kod Jablanice. Kad ih je sultan osvajo, u njegovoj vojsci bio je nekakav hodža, koji je znao svakog začarati i očarati, te i njiha (razumije se žitelje tog sela) listom sve začarć, da su se svi butum isturčili. žabljak (mahala u Ljubuškom). Da nije bilo brcke žabe kornjače nikad danas ne bi tu bilo vode, niti li bi se za nju znalo. Ona ju je prva našnjuhala (za nju oćutila) i nije se dala otalen odmaknuti, dok nijesu ljudi kopali i voda se ukazala, pa se od te žabe i voda i ulica zazvala. Trebinje. Vazda se nije tako zvalo, nego "Ždrebinje“ — po carskijem ždrijepcima, koji su se tu tovili i gojili. Držirep-planina (kotar Gacko). Tako je ružno (mučno) uza nju uzići — ne more ti se kazat, dok ne bi sam vidio. Evž ovako ko uz uz dlan. Polome se i ljudi i životinje, dok uza nju izigju. Ko nije naviko plaho uzbrdito ići, ne more živ tuda uzići, nego im se valja uvijek držati konjskog repa, ne bž li ih kako god konji izvukli, a oni se sami po sebi ne izvukoše. Varvara (kotar Prozor). Kad je Kopčič objahivo i objaho Duvno, onda onaki susto i umoran i on s konjem mu dogje u današnje selo Varvaru — u kom je bila nekakva baba imenom Varvara. Tu on tu babu upita, šta je najbolje za umorna konja, kad je umoran. Ona mu rekne, da ; ništa nema bolje, nego da ga napoji studene vode. On to i učini i namah mu konj na prečac fisne (lipsa). Volio je da mu je otišla iz ramena desna ruka, nego on. Jer da mu nije njega bilo rogač bi objaho on;ku silu i za se zadobio. Cim je vidio, da mu je kouj crkno, odmah je i onu babu posjeko. Kulen-Vakuf. Ime mu je po Kulinu-banu, koji je u njemu živio, sve i sva činio i radio samo da postane kraljem. Sve što mu je god ko kazivo i svjetovo, kušao je ali uzaman. Sultanovići (kotar Bugojno). Zdravije vode za oči nema, ko što je tu na Vrbasu. Ako se nigdje oči ne mogu vodom izliječiti, tu beli mogu. Tu je svoje oči i nekakva sultanija iz Stambola izliječila i ostala zdrava, ko od majke rogjena. Ništa joj nijesu pomogli ni svi stambolski hećimi (liječnici) ni hećimluci (lijekovi) nego, što je tu na Vrbasu svaki dan po nekoliko puta oči ispjerala (ispirala). Tu joj car bio i dvore namjestio, dok se izliječi, te se i to selo po njoj i po njezinim dvorima „Sultanovićima“ prozvalo. Grude (kotar Ljubuški). Obila ih je nekad krupa tako strašno, da su sve zrnja padala ko grude snijega, kad se djeca grudaju. Sve ućerala (utjerala) u zemlju, da nije ništa ostalo. Druga verzija, kako su Grude dobile ime. Svijet je do tad samo znao siriti sir u sircima. Nije se niko stavljo (domišljao) da se more sir i u grudamž praviti. To je poteklo, sir u grudamž praviti — najprije s toga mjesta. Onda se i po drugim mjestima stalo ne samo sirci, nego i grude praviti. Opuzen, Opuzin. Kad je Bog prokleo kralja Norina, otalen se on ispod Opuzina najprije u more opuzo. — Opuzo se u svoj jad i nesreću. Trutina, kosa u planini Šemešnici (kotar Bugojno). Po Truti junaku i ona se počela zvati. Tu je on sa svojom družinom najvolio otpočivati i odmarati se, kad bi se vraćo iz pljačke (plijena). Tu bi i dijelili on i družina mu, što bi izotimali svijeta. Ostali bi tuđe po nekoliko dana, dok bi se odmorili i otpočinuli. pa opet okete mahove (razaspi se na sve strane) kud koji, dok se opet tu ne bi sastali i snašli. Grsko brdo (kotar Sarajevo). Pri nekom svom povratku Gjergjelez Alija se vraćo iz Malog Zvornika pa kad je došo do brda „Grsko“ — reko je svom doratu, koji ga je sve anlaiso (razumio) ko insan (čovjek). „Ovdje ćemo, doro, mulo grski (biva nekako poći po „grski", a kakav je taj konjski hod ne umjedoše mi kazati, ali u koliko sam mogao razabrati tu je galopirao). Bare. Izmegju Sarajeva i Vlasenice, te će tu opet Gjergjelez Alija svom dorinu: „Ovdje ćemo malo bare" (razumije se zagristi) i po tom se prozva Bare. Barjak brdo (kotar Sarajevo). Iz Bara su došli ovdje na ovo brdo i tu je reko Gjergjelez Alija svome dori: „Ovdje ćemo barjak (razumije se poditi, posaditi), nek se zna, kud smo prošli". Drljevac brdo (kotar Sarajevo). Najposlije su izdušili (stigli) na ovo brdo, koje je plaho strmenito, pa kad su niza nj počeli silaziti rekne dorinu: „Ovdje ćemo zdrljati"(svratati, pasti u sunovrat). Ali nijesu zdrljali još su išli po noći, da se prst pred očima vidjeo nije, nego su junački, ko junaci uzašli i snišli (sišli) niz brdo, kojemu je od njih i postalo ime. Privor (kotar Bugojno). Vazda su i vijeka bili na prijevari. Duša im koga prevariti. I po toj prijevari i Privor je posto. Eto, kakvi su nekad bili! Kod nekakva najzgodnijeg Privoraka bio u najmu nekakav Sošić, i trides (trideset) mu nije to šalni poso ni maškara, godina čisto i pošteno služio. Onda ga zamolio, da mu plati, što je njegovo, koliko vidi, da je pravo, jer da ga više ne može zbog slabosti i starosti služiti. Be ajluka (najamnine) zasijeklo puno. Ko će to pregorjeti. Hajde ništa on mu sve isplati pred ljudima (ljudma) i stane se i sam, a i ljudi ga pofale (pohvale), kako mu je sve pošteno i lijepo platio. Ali ne lezi vraže, on nagovori jednog svog najmenika, nek okrene na poprečac i gdje na zgodnu mjesta dočeka Šišića, pa špiljuga (ubije) a onaj mu mal oduzme, pa da će i on za to svoju ediju (dar) dobiti i da ne će ostatž praznih ruku Ovi (ovaj) to, tako sve i učini. Ubije ga i donese pare nazad. Nijesu beli ni njemu ostale prazne šake. Dobio je čemu se nije ni nado, ali je moro o svemu šutiti, ko da ništa nije ni bilo. I od tad vele, da su u Privoru radi tog proklestva silne zmije koptisale (postale), da se nije moglo od njih kud kročiti. 0 Privoru ima napisana i jedna radnja na franceskom jeziku pod imenom: „La Vallee de Privor en haute Bosnie par Albert Bordeaux etc.« Ljubinje. Erceg je Šćepan imo dvije šćeri (kćeri). Jednoj mu je bilo ime Ljubica, a drugoj Ružica. Ljubica je namjestila i ozidala Lju binje, a Ružica crkvu, koja se njezinim imenom „crkva Ružica« i zazvala. Ta je crkva bila u Ljubuškom. I sad negdje u njezinim temeljima ima čitavcat nekakav biskup Vladimirović zakopan. Preklan je od uha do uha, baš kad je misu zborio (službu u toj crkvi služio). Pa kako je tad bio, kad je misu govorio, onako su ga i ukopali, razumije se u cijelom vladičanskom ornatu (odeždi). Drobnjaci. Odvoje (od dvoje) se priča,kako su i zašto su prozvani tako. Neki vele po drobu Usrembeg (gazi Usref bega) da mu je tu negdje zakopan, kad je u ratu pao, a drugi opet kažu, da nije po njegovu drobu, nego po drobu nekakva kralja, koji je tu s cijelom vojskom pogino, da se niko od nje živ nije izmako (spasio). Zvizde (kotar Bugojno). Puno su tu nekad „zvizde« padale. Sila ih je jedna popala, pa su seljaci megju sobom i počeli tad zvati svoje selo „Zvizde«, a do tada se nije tako zvalo, nego nekako drugčije. Zukići (kotar Konjic). Od nakva Zuke-barjaktara im je ime. Taj barjaktar, kad je začuo, da je Mijat harambaša pogino, a Marijana kroz Konjic proveli živa, dao je trista dukata onome, koji mu je prvi na muštuluk (veseli mu glas đonio, da ga obdari) došo i haber (glas) donio. Ivan-planina. Na vrh vrče Ivana bila je megja izmegju Bosne i Hercegovine, a udrio je (ju) je prvi nekakav Ivan-ban, kad je dijelio sa svojim bratom Bosnu i Hercegovinu. Sebi je zadržo Hercegovinu, a bratu je dao Bosnu. I brat mu je volio, da njega dogje Hercegovina, a brata mu Ivan-bana Bosna, ali ovi se nije dao ni vilami osedlati, karao li da mu dade Hercegovinu za Bosnu. Čudna stvar svak voli više Hercegovinu nego Bosnu, a evo Bosna je i viša i plodnija i više bogajstva (bogatstva) u njoj ima. A svak opet voli Hercegovinu. Kladanj. Gluha je i nijema pustinja bila tude, gdje je sad Kladanj. Nit je oroz (pijevac) pjevao, nit se je insanski glas čuo. Drveće je bilo nebu pod oblake, a klade se svud naokolo povaljale. Kad su se stali ljudi tuda naseljivati, govorili su „Kud ćemo s kladama?« Od toga se malo po malo i Kladanj zazvo. Bijela (kotar Konjic). Dvije su Bijele: gornja i donja. Tu je najprije nekakva cura u cara izmolila, da i raja more kadgod nositi u nerabitnje (praznike) dane bijele haljine. Sama je glavom za to u Stambol otišla i to u cara izmolila, koji joj je dao izun, da i raja more nosit bijele haljine, ali samo tri put preko godine, a više nikako. Glamoč.) Dvojica bila braće Pilipovića, pa su stanovali u selu Pribelji, a imali su golem han gdje je sada Glamoč. Jedan se od njih poturčio, a drugi nije. Sve su do tad bili u ljubavi i u slozi, a od tad megju njih pukne nekakva goraza ;razdor), da bi se zubima (zubma) zaklali. Jedan drugog nije mogo ni smisliti. Biii su jedan drugom ko krv na očima. Vazda su se u svom hanu svagjali i tukli, pa bio ko stran pa ne bio. Već bilo i samim putnicima dodijalo da se tu svraćaju. Dosta im je bilo i onako umora i puta, još da tu slušaju njih, gdje se boče i kostolome (svagjaju i biju) i njihovu galamu slušaju. Pa kad bi tuda putnici nailazili, koji još nijesu znali (za njihovu galamu i neslogu, rekli bi „hoćemo li ovdje na konak, da prenoćimo, ili da se odmorimo sturati? Oni koji su znali za njihovu buku i galamu, odvraćali bi ih veleć im: „Kud ćemo u tu galamu, bolje nam se i na goloj ledini odmarati, nego megju njih ići«. — I tako, što od njihove galame, što od putničkog zdogovora i razgovora i Glamoč se nazove, kašnje (kasnije) kad se ljudi tu zakopitiše (naseliše) i nastaniše. Repovci (kotar Konjici. Repovci su se prozvali po bezima Repovcima. A kako su se opet ovi prozvali i šta je bio uzrok postanku njihova prezimena — to se nalazi u mojoj posebnoj zbirčici o postanku raznijeh prezimena. Osim Repovci ima u kotaru konjičkom, odmah nedaleko Konjica i drugo selo, koje se slično samo ženskim imenom naziva „Repovica«. čapljina (kotar Ljubuški). Sastajali bi se lovci iz Mostara i Ljubuškog tude na tom mjestu, kad bi polazili u lov da love čapljine (čaplje) i drugu lovinu. Ima, pa se kaže i jedna poslovica, kad je u koga dug vrat, pa ga on sam još više otegne: „Otego vrat ko čapljina«. Arap-mahala (Sarajevo). Više kuća Arapa tu je nekad bilo. Jedan (Arap) bi za drugog znao, pa kad bi došo iz Arabistana (Arabije) tu bi se kod svog emšerije (zemljaka) i nastanio. Volio je kod njeg, nego kod drugog. Pa ako je os to svosve (sve o sve) tu je osto i kuću kupio i udomio se i sve. Od njiha se i Arap maha la i Arapija prozvala. Teskera (kotar Ljubuški). Koje god dobio teskeru, dobio je uza nju i zemlje. Ako i nije, kolik na berat, daje koliko mu je dosta bilo i koliko može živjeti, da nije muktač (ovisan, željan) drugom. (Kad ko dobije, što se ono obično veli „pakrački dekret" — ili — "otigje na imanje" — narod naprosto veli, da je dobio „Sikter-teskeru" — biva, kad bi se prevelo: Marš-papiru (pismo). Ključ. Sva Bosna, kad je propala, tu se je u Ključu kralj Tomaš zaklonio i sakrio, dok ga nijesu i tu napipali i za nj saznali. Odmah su se stali Turci prema Ključu dizati. O tom je čuo i kralj Tomaš, kako su mu u trag ušli, pa se stane spremati, da i otalen bježi. Svi su bili pripravni, samo njegova jedinica ćerca (kćerka) nije htjela nikako da iz grada igje i da ostavi drugom onliki mal i bogajstvo (bogatstvo), koje se nije moglo u onoj hitnji ponijeti. Šta sve nijesu oko nje radili, da pogje s njima, ali ona nikako nije htjela, pa nije htjela. Najpošlje (najposlije) je kad već ništa nije moglo biti, otac, kralj Tomaš prokune, da se u kamen pretvori, samo, da živa Turcima u ruke ne dopane. Pa sad svake godine u ono doba, kad se u kami pretvorila opet oživi onaj dan i kažu da su je na gradu vigjali, gdje čuva ono blago; a čim onaj dan progje, opet se zakameni dono (do ono) doba godine, te i onako okamenjena čuva babino blago. Toplik (ulica u Sarajevu). U njoj (ulici) kraj Miljacke ima i vrelo „Toplik". Zimi sve se puši iz njega ko kad je zagrijano, tako je toplo. A ljeti opet studena voda u njemu ko isti led. Skenderija (ulica u Sarajevu). Starije ulice od nje nema u Sarajevu. Kako se je Sarajevo zakopalo od onda je. U njoj ima i turbe s tekijom, koje se ko i i ona zove. I ćuprija (most) ima Skenderija. Kalhana ulica u Mostaru. Carska je tarafana (kovaonica novaca) nekad u njoj bila. Tu se zlato i srebro kalilo (rastapalo) i od njega novac sakivo, a nevaljali raskivo, da se svijet ne vara i ne zavadi na krive i loše (zle, neprave) novce. Porim (planina u Hercegovini). Baška je „Porim", baška „Pod-Porim".. Teško je, najskoli zimi, kad bura melje (bije) izići za Porim. Za to su i kiridžije (putnici) kojim je bilo za nuždu tuda kiridžijati (s konjima ići. Tud se vele najviše i krijumčarilo, svačim i svakako) jedan drugom vikali Porim! Porim! (naprijed, naprijed, ne nikad nazad). Dajana! Dajana! (nastoj, ne daj se). (Isto se zove i nedaleko Konjica jedan briješčić „Porimić".) Taslidža, Tašlidža. Po jednoj tradiciji, koju radi njezina prevelikog naturalizma ne možemo donijeti — pravije se veli, kad se kaže Taslidža, nego li Tašlidža, kao da bi dolazila od turske riječi „taš" — što znači kamen, stijenu. Foča. Kalanzi (provodadžije), koji su kalauzili (put uhodili pred carskom vojskom kad je sultan Bosnu fetovo (osvajo) kazivali bi, kad su ih pitali, šta ima tamo na taj kraj: „Ništa drugo nego fučije" (breme drveno posugje. kojim se voda nosi) — otale postalo i Foči ime. Cvilin (kotar Foča). Kad je vojska tuđe stigla sve je nešto cvililo, biva, što Bosna propade.