Odmah su primijetili, svi, u našoj mahali, i, kao da više ništa drugo nije bilo u vezi sa njom važno, samo se šap’talo o tome kako Ðula, svaki dan, gotovo u isti cas, cim iskuca deset ujutro, izade iz svoje male kuce na vrhu onih razvaljenih basamaka, na Brdo džamiji. Gotovo trceci bi prošla sokakom, i zarcici na prozorima bi se ubrzo mogli opet vratiti u prvobitno stanje. U trenu je više nije bilo nadohvat ociju. “Gdje li to ide, i, ništa je ne ometa, ni kiša nekidan. Padalo je kao da iz kabla .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.