“Tako je, evo, vec dvanaestu godinu. Od jedanaestog jula pa sve do dvadeset osmog ja kao da ne postojim. Cini mi se, tada sam u jednom svijetu, odvojenom od ovog u kojem se moje tijelo krece, obavlja sve poslove, na poslu, u kuci. Naoko je sve uobicajeno, ali mene se sve to, ma o cemu da se radi, stvarno ne tice. Kao da prestanem i disati, i zato mi je teška svaka rijec koju izgovorim i koju cujem, jer me ta razmjena rijeci bolno odvaja iz ovog, samo moga svijeta. Ne, nije to ni san, ni polus .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.