Nastupila je naredna godina, idu dani, vrijeme teče kao mutna voda. Uz Lejlu mi proljeće slatko prolazi. I ljeto ide svome kraju. A onda je došlo vrijeme tuge. Mevlija i Salko su umrli ublizu, prvo ona. Pravedna smrt nije ih dugo rastavljala, pohodila je mostarsku avliju dvaput, tri godine i nekoliko mjeseci nakon mog povratka iz Firence. Klanjao sam im dženazu, i nisam pustio nijednu vidljivu suzu. Ali ni sad iz mojih prsa nije iskopnilo suho ridanje. Krijem ga od Lejle, pokazujem joj nehaj .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.